Lijepo je biti čovjek

Nedavno smo dobili poruku naše drage prijateljice koju želimo podijeliti sa Vama. Iako često dobijamo zahvale od ljudi koje spašavamo svaka iskrena pohvala ureže nam se duboko u srce i zahvalni smo svima koji su uz nas onako kako mogu, neki djelom neki u mislima.

“Čujem neki zvuk u pozadini, pogledam, zvoni mobitel, okrenem i preokrenem. Javit ću se, ali ne odmah. Ni svakome. Odabrala sam tako. Svjesna sam da to nije način, ali je izbor. Moj izbor. Baš kao što je i njihov izbor da se jave i kad im se ne javlja. Da idu i kad su umorni. Da se osmjehnu. Da utješe. Da pomognu. Nismo svi rođeni s tim porivom u sebi. S tom voljom i željom. S takvom hrabrosti i malom dozom ludosti. S toliko ljubavlju i brižnosti. Bez trunke koristi i premišljanja. Oni ne gledaju tko zove, jave se instinktivno. Ne razmišljaju o boji kože, vjeroispovijesti i nacionalnosti čovjeka u nevolji. Njima smo svi isti. A oni, koliko god bili isti, toliko su različiti, a nadasve toliko posebni.”